Ribolovom šarana sam se počeo baviti u 80-im godinama. To su bili dani kada su šaranskim svijetom vladali Hutchinson, Maddocks i Maylin. Njihove knjige su za mene u ono vrijeme bile kao biblija. To je bilo vrijeme kada je i Carpworld počeo izlaziti. Imao sam puno ulova crvenperki i deverika i svidjela mi se ideja da uhvatim ribu veću od 5 kg, ili da barem pokušam. Izrada montaža, rigova i mamaca me je stvarno zaokupila, tako je rođen još jedan šaranolovac. 

Sljedećih 20 godina sam istraživao ribolov šarana. Trudio sam se sakupiti što više informacija koje bi mi pomogle u mom ribolovu. Izradjivao sam sve vrste sistema, radio sam svoje boile i provodio sate tražeći i proučavajući šarane, ne bih li shvatio kako da postanem što uspješniji ribolovac. Vjerovao sam u sve popularne teorije o tome kako se šarani boje najlona, kako mogu skužiti moje sisteme, kako mogu znati koja je boila moj mamac, te da trebam sve super kvalitetne komponente za boile... sve do prije nekoliko godina.

Otvoren um
Promjena u mom razmišljanju se dogodila dok sam radio za šaranski časopis. Našao sam se u svijetu top šaranskih ribolovaca. Što sam više vremena provodio u tom okruženju sve sam više počeo osjećati da šaranski ribolov nije ono što sam ja mislio da je. Sada sam uvjeren da smo slijepi kod zdravih očiju. Uspjeh u ribolovu baziramo na rigovima, mamcima, priboru. Čini mi se da sami želimo učiniti šaranski ribolov što težim. Počeo sam gledati na svoj ribolov pod drugačijim kutom, otvorenog uma, kako bi objasnio sebi neke situacije i događaje. Razmišljao sam na taj način par mjeseci kada mi se i zadnji dio slagalice posložio. Reprogamirao sam sve ono što sam  „naučio“ u zadnjih 20 godina. Bio je to razgovor sa ribolovcem Tim Hodgesom. Jedan dan u uredu smo razgovarali o sistemima. Razgovor se vodio o tome zašto šaran često pojede sve slobodne mamce, a preskoči onaj naš na dlaci sa udicom. Najlakše bi bilo pomisliti i vjerovati da je to zato što vidi naš sistem, osjeća najlon, ili bilo šta drugo od ostalih objašnjenja kojima smo bili godinama obasipani, a koji se vrte oko toga koliko su šarani zapravo inteligentni. Tim je to objasnio na drugačiji način, to objašnjenje je djelovalo na mene kao prosvjetljenje.
Šaran je prilagođen na hranjenje na dnu, njegova su usta visoko razvijeni filteri za hranu. Kada usisaju hranu, ili čestice hrane, sa dna uz hranu pokupe i djeliće mulja, kamenja, trave itd. Sposobni su razlučiti jestive i nejestive dijelove koje izbacuju van. Sada to samo treba povezati sa našim mamcima. Očigledno je da mogu sortirati slobodne mamce i pojesti ih, ali naš mamac je druga stvar. Naš mamac je sastavljen od jestivog i nejestivog djela. Šaran će pokušati razlučiti koji je koji dio, ali neće uspjeti, tada će pljunuti obadva dijela van. Možda će napraviti i drugi pokret prema ostalim slobodnim mamcima, kada će shvatiti da ne može razlučiti ova dva. Šaran zapravo ne radi ništa super inteligentno, on samo radi ono što ga je priroda naučila, sortira jestivu od nejestive hrane. Koliko se puta ta situacija opisala kao „šaran je otkrio predvez“.
Razmišljajuči na taj „prirodan“ način pitao sam se koliko se drugih situacija pogrešno tumači kao šaranova inteligencija, a zapravo se u stvarnosti dogadja nešto sasvim drugo. Je li moguće da su „bogovi“ koji su pisali knjige zapravo pogriješili. Je li baza od koje polazimo u razmišljanju o šaranskom ribolovu pogrešna. Ja sam počeo vjerovati da je.

Instinkt i životni okoliš
Uzimajuči u obzir moj novi „misli prirodno“ stav, potpuno sam preokrenuo šaranski ribolov u svojoj glavi. Vjerujem da je ulov šarana poseban trenutak u vremenu, trenutak kada se utjecaj okoliša kao što je zračni pritisak, vjetar, temperatura, dio dana, dio sezone, u kombinaciji sa pronalaženjem lokacije, prezentacije i izabranog mamca. Ti se faktori stalno mijenjaju, razne kombinacije tih faktora su beskonačne, ali samo neke će donijeti i ulov. To je razlog zbog kojeg provodimo toliko puno vremena iza indikatora koji se ne oglašavaju. Dovoljno je uzeti samo jedan faktor, i to lokaciju, da bi shvatili kako je teško dobiti griz. Razmislimo i o veličini šaranovih usta usporedjujući ih sa našim mamcima na dnu jezera. Zamislimo šaranska usta i svoje slobodne mamce na dnu, upitajmo se, koje su šanse da one dodju u kontakt jedno sa drugim? Da, možete smanjiti količinu, ili ignorirati neke djelove jezera, ali još se ne mijenja puno na stvari. Dvd od Korde nam demonstrira kako nekad hranjenje može biti nasumično, promaše mamac za par milimetara, ali sigurno znaju da je mamac tu.
Vratimo se nazad na utjecaj okoliša u kojem šaran živi. Mislim da je to glavni ključ do ulova, ili barem povećava šanse za ulovom. Šaran se služi svojim instinktom i njegovo kretanje je uzrokovano utjecajem njegovog životnog okoliša. Nama ljudima je to instiktivno ponašanje teško razumljivo jer mi upravljamo svojim životima razumijevanjem i svjesni smo svojih misli. Npr. nailazak polja niskog tlaka nas ne stimulira na hranjenje, dok se šaran pod tim utjecajem hrani ne razmišljajuči o tlaku, hrani se instiktivno. Utjecaj pritiska zraka, temperature zraka, temperature vode, smjera vjetra, razine kisika, vodostaja, količine svjetla, faze mjeseca, potrebe za hranom i dostupnost hrane čine ribolov vrlo kompleksnim. Mi možemo jedino pokušati razumijeti kako to sve utječe na aktivnost šarana. Dodajte tome još aktivnost ribiča na obali i imate pravu jednadžbu za riješiti. Upravo taj utjecaj okruženja u kojem šaran živi više utječe na naš ulov nego svi najmoderniji sistemi ili skupi mamci. To je za nas sve teško razumljivo, pa smo zato zaokupljeni stvarima na koje možemo utjecati, kao što su sistemi, mamci i mjesto na kojem lovimo.
Imao sam „sreće“ kad sam jedno vrijeme bio nezaposlen pa sam mogao ići u ribolov kad sam god želio. Tada sam bio puno uspješniji u ribolovu jer sam mogao birati dane i vremenske uvjete kada ću ići na vodu. Vikend ribolovci to očito ne mogu, a i to je vrijeme kad je najveća gužva na vodi. Vikend ribolovci ne mogu birati vremenske uvjete i to je zasigurno razlog zašto često ostanu bez ulova, što ne mora značiti da su loši ribolovci, vjerovatno bi sredinom tjedna imali dobre ulove. Takva situacija pomaže mitu o tome kako je teško uloviti šarana. Životno okruženje i uvjeti ribolova su ti koji ih čine teško ulovljivima, a ne sami šarani. Ako želimo uhvatiti šarana to sada mogu za par sati, ok to je mala voda s puno šarana, a i znam točno gdje trebam zabaciti. Otići na veliko jezero u kojem  pliva samo nekolicina velikih šarana već predstavlja veći problem i puno je teže za  ribolov. Dok govorim o vikend ribolovima želio bi reći da tu situaciju možemo okrenuti i u svoju korist. Moguće je i tako loviti u idealnim uvjetima. Poznajen jednog top ribolovca koji baš  uvijek ide istog dana u tjednu u ribolov. Zakonom vjerovatnosti mora naletiti par puta kroz sezonu na idealne uvjete za ribolov. Pošto je stvarno dobar ribolovac, a lovi na vodi u kojoj plivaju stvarno velike ribe, ima i dobar broj lijepih ulova tih velikih riba. Čovjek ima stvarno jaku samodisciplinu i zato mu svaka čast.      

Pogrešna cesta
Današnji šaranski ribolov potpuno je različit od onog iz vremena Hutchya, Maddocksa i Maylina u mnogim stvarima. Sada ima stotine šaranskih voda s tisućama šarana, koji su relativno kratko u tim vodama. Imamo situaciju da se velika većina šaranaša koristi sa najboljim sistemima i mamcima da bi uhvatili šarana samo par godina starog, dok su se u ranim danima lovili stari divlji šarani i smišljali različiti sistemi i taktike da bi ih uhvatili. Je li dob šarana bitni pokazatelj koliko ga je teško uhvatiti? Jesu li sve te inovacije koje je i započeo Hutchy zapravo potrebne? Je li se lanac koji je započet od strane tih inivatora modernog šaranskog ribolova danas samo nastavlja?
Ja razumijem potrebu pionira šaranskog ribolova koji su konstantno pokušavali nove stvari da bi bolje lovili. Upravo to je napravilo iluziju da je to način uspješnog ribolova. Siguran sam da je svatko vidio i pročitao nešto u knjigama i u časopisima što mu je pomoglo da bude uspješniji u ribolovu. Tada je najlakše taj uspjeh povezati s tom promjenom koju smo primjenili iz knjige ili časopisa, ali je li ta promjena napravila razliku?
Prije par godina sam lovio na vodi gdje je ulov od 15-20 riba godišnje bio super ulov. Počeo sam loviti u studenom i preko zime sam ulovio par riba, sve je super izgledalo za novu sezonu. Nakon ulova par riba u prvom tjednu na otvorenju sezone sljedećih tridesetak noći sam bio bez griza dok su drugi redovno lovili. To je trajalo dok ja nisam prešao preko straha prema kratkim rigovima što je okrenulo stvar i ja sam počeo loviti. Polako sam se vraćao svom starom načinu ribolova i nastavio sam loviti. Ne želim biti naivan i reći da su kraći sistemi napravili razliku, jer kako sam spomenuo ranije ulov je jedinstveni trenutak u vremenu. Toliko je drugih faktora utjecalo pa zašto bi bio baš taj. Na bih rekao da se može usporediti jedan ribolov drugome zbog uvijek promjenjivih utjecaja okoline. Oni se stalno mijenjaju. Kako oni utječu na šaranovo ponašanje mi možemo samo nagađati. Jesam li ja bio samo loše sreće tih 30 noći? Vjerovatno malo jesam. Jesam li naučio više o jezeru i šaranima u njemu? Definitivno. Dakle moj pristup je napredovao, iako nisam lovio. Stvarno mislim da je nemoguće navesti jedan specifičan razlog koji je potaknuo šarana da uzme mamac. Pravo vrijeme, pravo mijesto i pravi mamac je najviše što možemo reći.

Bolesna opsjednutost sistemima

Jedna stvar koja me oduvjek fascinirala u šaranskom ribolovu su rigovi. Od kada sam pročitao odjeljke o rigovima u knjigama Fox Pool, The carp Strikes Back i Carp Fever proveo sam ne sate nego dane nadajući se da ću jednog dana napraviti rig svih rigova. Izvodio sam sve moguće i nemoguće što se može izmisliti, čak sam pokušavao i sa flourescentno žutom uprednicom. Na sve to sam ulovio šarana. Zaključak do kojeg sam došaoja da su vrlo male razlike među njima. Svi su oni napravljeni od udice, mamca i nekog materijala sa kojim smo to zavezali. Ponašanje bilo kojeg riga u vodi kada ga šaran usisa se ne može predvidjeti, ne možemo predvidjeti kako će se šaran ponašati kada uzme mamac i rig u usta. Niti možemo reči da drugi rig možda ne bi uhvatio šarana. Zbog toga mislim da su svi rigovi manje-više isti, samo nekoliko radi na način kako smo to mi zamislili. Ako uzmemo u obzir dno jezera, morao bi se pomučiti da smislim rig koji ne bi uhvatio šarana u povoljnim okolnostima na bilo kojem jezeru. Samo treba pogledati u Carp Talku i vidjeti izvješća sa voda da bi shvatili da se šarani love na sve moguće rigove.

Nema potrebe za skrivanjem
Ovo razmišljanje o rigovima me je dovelo do sljedećeg. Ja ne vidim razlog zašto bi se šarani bojali najlona, olova ili čak udica. Morali bi imati visoki stupanj inteligencije da bi znali da će ih te stvari uloviti. Svi smo pročitali članke koji kažu da šarani vide naše najlone i da bježe od njih, ili da ih čak slijede do mjesta gdje lovimo pa onda pobjegnu. I ja sam vidio takvo ponašanje šarana, ali sam također i vidio da veselo plivaju među najlonima. Siguran sam da će šaran otići iz razloga što je vidio ribolovca na obali prije nego iz nekih drugih razloga. Prije će pobjeći ako se hrani i vidi ribolovca, a ne zato što će biti uhvaćen na udicu. Jednu stvar koju ne mogu razumijeti je da su šarani vrlo oprezni kada su iznad naše hrane. Kad se hrane iznad nje vjerovatno ih asocira na opasnost, ako su bili prije uhvaćeni. To je dosta jednostavan zaključak za koji su ove jednostavne životinje sposobne. Nož, vilica i žlica su udica, olovo i najlon. Ako bi bili zabrinuti da je u našoj hrani mala igla, je li bi bili zabrinuti zbog noža, vilice i žlice - ili zbog same hrane. Je li bi nas uzbunio pribor za jelo, ili činjenica da je u jelu igla. Kako god bilo, mislim da je to misaoni proces koji šaran ne može razumijeti. Možda to šaran može prepoznati na neki drugi način, svatko od nas može vjerovati što god želi. Ja se ne mogu oteti dojmu da šaran zna što su udica, olovo i najlon, da ga nikad ne bi mogli uhvatiti.

Zasluga vremena
Tako sam došao i do vremena. Što više vremena provedemo na obali veće su šanse da ulovimo  šarana, jednostavno zato što ćemo biti prisutni kada će biti i povoljni vremenski uvjeti, ne morate ni biti vrhunski šaranaš. Sjećam se jednog ribolovca koji je prije par godina proveo jako puno vremena u ribolovu. Sezonu je završio kao „vrhunski ribolovac“, ali njegovi sati na vodi i ulovljene ribe su bile u nesrazmjeru s količinom ulovljene ribe kod drugih, ako uzmemo u obzir vrijeme provedeno na obali. Uvjeren sam da je utjecaj vremena zaslužen za ulov. Koliko vikend ribiča dođe u ribolov, zauzme nefavorizovano mjesto i ulovi veliku ribu. Je li to na djelu vrhunski ribolovac ili sreća? Koliko je sam ribolovac zaslužan za takav ulov? Zasigurno ako ostavimo svoje mamce u vodi dovoljno dugo postoji mogućnost da ih šaran pokupi. Nakon svega ni nema mjesta u jezeru gdje nije uhvaćen šaran.

Ok James, kuda to sve vodi - pitat ćete me. Usprkos svim inovacijama osjećam da lovim isti broj šarana kao i prije petnaest godina, samo što su sad veći, to je jednostavno zbog toga što su vode poribljene s većim šaranima. Mislim da to pokazuje da je utjecaj šaranskih ribolovaca na ulov šarana minimalan. Mogu uloviti šarana od 10kg otprilike svakih 24 sata i to postižem u par prošlih sezona. Na vidim da se to poboljšava. Za mene sve ovisi o količini ribe u jezeru, zajedno s utjecajem okoline,  a to stvarno nema veze s time je li koristim teflon udice i jesam li sakrio svaki centimetar svog najlona. Moramo dočekati trenutak da nam je naš mamac na pravom mjestu u pravo vrijeme da bi nam se otvorila šansa za ulovom.

Za kraj
Smisao svega što sam želio reći pogotovo se odnosi na novopridošlice u naš sport. Danas ima toliko puno opcija otvorenih za šaranaše i teško je znati koji je pravi put. Ono što me žalosti je to da velika većina šaranaša živi u konstantnoj paranoji da možda nemaju pravi rig, najlon, ili mamac. Šaranašima je ispran mozak u vjerovanju da moraju imati najskuplji flourokarbonom presvučen najlon, udice presvučene teflonom, uprednice s omotačima i boile koje koštaju 10£ po kili. Stvarno mi je žao ribiča koji svoje samopouzdanje stječu kroz skupe stvari koje nemaju nikakav utjecaj na konačan rezultat. Kao što sam spomenuo ranije, ne možete napraviti pomak u ulovima ako promjenite samo jednu stvar u svom pristupu.

No kako bilo, ako možete kupiti malo samopouzdanja i to vas veseli, tko sam ja da vam proturiječim. Samopouzdanje je nakon svega najvažnija stvar koju možete imati.    

James Harison
"Carpworld"  br. 203 august 2007.